Opis
Jaroslav Klejnocki je poeziju Mažane Bogumile Kjelar odredio „propusnom u svojoj emocionalnoj delikatnosti”, introvertnom i estetski prefinjenom, ukazujući na važnost detalja, kontemplacije prirode i oblikovanje emocija u originalne metafore. Pesnikinjina imaginacija počiva na simetriji i čini se da je u dijalogu sa Esherovom geometrijom. Čitanjem pesama iz svih faza i zbirki od 1992. godine do danas, stiče se utisak da je pesnikinjino pevanje i pesničko oblikovanje zasnovano na suptilnim alhemijskim principima, koji ne predstavljaju njihovo podražavanje, već centrifugalnu primenu i dvosmernost. Sunce je povlašćen motiv utoliko što reprezentuje poetičko središte i alhemijski cilj, metamorfozu kojom sve postaje materia prima, ali se i sve rađa iz nje. Materia prima je večnost i krajnja vrednost, koja nema svoju antitezu, već suprotnosti integriše u sebe. Otuda smrt, crnilo, ribe, pa i lišće, koji poseduju karakteristike prolaznosti i propadanja, postaju sastavni deo stvaranja velikog alhemijskog opusa, jer do sjedinjenja kontrapunktova ne može doći bez prolaska kroz prvi preobražaj.
Jelena Marićević Balać
